Gore navedene vrste iskustava stvaraju podsvjesne okidače koji se ugrađuju u naše umove. Oni, nažalost, rade u pozadini poput kompjutorskih virusa, pa ni ne znamo da su tu, niti kako nas koče.

Zbog njih govorimo stvari koje ne mislimo, prepuštamo se lošim navikama i donosimo loše odluke – zbog toga smo frustrirani i pitamo se "zašto?"

Ući ćemo u više detalja o sva četiri iskustva iz djetinjstva. Prije nego što to učinimo, bilo bi od velike pomoći točno identificirati, koji od njih najvjerojatnije negativno utječe na vas.

Osnaženi tim informacijama, pogledajmo četiri najčešća tipa iskustava, koja stvaraju negativne otiske iz djetinjstva.

Možda ste za sebe već prepoznali najjači tip iskustva, a ako ste poput mene, prepoznat ćete se u SVIM ovim situacijama.

(nažalost, ali hej... svi smo mi ljudi i kako kažu "sra**e se događa")

1. Trenuci nekontroliranog, paralizirajućeg straha

Strah je prirodan dio odrastanja. Kao djeca, bojimo se govoriti na pozornici. Bojimo se pada na školskim ispitima. Bojimo se pitati potencijalnog partnera za ples na maturalnoj večeri. Bojimo se suprotstaviti se školskom nasilniku.

Za većinu nas taj se strah potvrdio kad nismo uspjeli u određenim zadacima ili izazovima – a posljedice su nas ostavile posramljenima, nedostojnima i sumnjama u vlastite sposobnosti.

Za neke od nas taj se strah učvrstio u oklop koji smo ponijeli u odraslu dob; izgovor za izbjegavanje preuzimanja rizika ili istraživanja izvan naših zona udobnosti.

Imajte na umu da je naša svrha života rast, a strah je neophodan sastojak za taj rast. Čak su i vrhunski izvođači strahovito nervozni na pozornici, ali to ih ne sprječava da se svaki put iznova pojave.

I kao što George R.R. Martin kaže: "Jedini put kada osoba može biti istinski hrabra je, da se najprije suoči sa strašnom situacijom - i da se s njom svejedno uhvati u koštac."

Kako ćete prepoznati takvu situaciju? U vašem životu ima na tisuće i tisuće uspomena, ali, uvijek iznova, ovisno o situaciji, koja zahtijeva vašu rast, da bi je uspješno prebrodili, javlja se jedno te isto sjećanje. Često nema očigledne veze sa trenutnom situacijom, ali, kada ne bi imalo veze, ne bi se pojavljivalo. To sjećanje je vaš putokaz u slobodu. Opažam da se puno coacheva, terapeuta ili praktičara, ”zakvači” u te situacije pod pojmom “unutrašnjeg djeteta”, na neadekvatan način. Na način, koji još samo produbljuje emocionalnu vezanost na događaj i vas još jače gura u ulogu žrtve. Samo na brzinu, našem “unutrašnjem djetetu”, ne treba smilovanje i liječenje. Dijete u nama je veoma živo, radosno i zdravo, ali mu naša usađena uvjerenja ne daju, da pokaže sve što umije.

Dakle, kod mene se je godinama (desetljećima), u izazovnim situacijama pojavljivalo sjećanje na događaj u kojem sam bila stara 5 godina. Tada smo živjeli u Crikvenici, koja i tada bila popularno turističko središte, ali ipak u puno manjem obimu nego sada. Mama me je poslala, da zajedno s 2 godine mlađom sestrom, odnesem tati marendu u službu. U jednoj ruci sam držala sestru za ruku, a u drugoj termofor sa hranom i pažljivo pogledala niz ulicu, da je možemo sigurno prijeći i krenule smo. Na sredini ulice, moja se sestra otrgnula iz moje ruke i sjela nasred ulice. U tom trenutku naišla je kolona vojničkih kamiona. Pokušavala sam povući svoju sestru na pločnik, ali mi se otela i ja sam sama stala na pločnik. Srećom, kolona nije išla brzo i šofer je na vrijeme video dijete koje vrišti nasred kolnika. Zaustavio se je, izašao i uzeo moju sestru u naručje. U istom trenutku počela mu se smijati i svi koji su pratili dešavanje, smijali su se i tapšali joj. Ja sam stajala sama na pločniku, tresući se od straha od onoga što je moglo biti, a ponajviše iz straha, da nisam ispunila svoju dužnost da pazim na sestru i da pravovremeno odnesem tati marendu. No nakon toga, sretno smo prošle preostali dio puta, tata je dobio marendu, moja sestra je uživala u centru pažnje zbog avanture, a ja sam sljedećih 60 godina trpjela užasan strah od odgovornosti. Posljedica, izbjegavala sam bilo kakvu odgovornost, tako da sam se ubijala radeći, kako bi kompenzirala izbjegavanje odgovornosti.

Koji vstah iz djetinjstva prati vas i kako utječe na vaš  pogled na svijet i vas u njemu?

2. Situacije u kojima se odugovlačenje isplatilo (kratkoročno)

Naši su mozgovi ugrađeni tako da nas štite od povreda – što je dobro kada se maknete u stranu kako biste izbjegli drvo koje pada; ali nije tako dobro kada vas vaš mozak uvjeri da stojite na mjestu, sjedite mirno i ne uradite ono što možete učiniti danas, već to ostavljate za sutra.

Kao djeca, brzo se počinjemo susretati sa situacijama u kojima nas odugovlačenje (kratkoročno) zadovolji.

Preskakanje domaće zadaće radi igranja videoigara je zabavno. Lijepo je provesti nekoliko dodatnih sati u krevetu. A pokositi travnjak sutra, da bi danas mogao igrati košarku, zvuči kao odlična ideja.

Naravno, baš kao i pušenje i jedenje nezdrave hrane, nude privremeno zadovoljstvo, tako nam i odugovlačenje nudi to privremeno zadovoljstvo, ali sve to ostavlja posljedice.  Jednom kada postanemo ovisni o odugovlačenju i potisnemo to u podsvijest, to postaje naša druga priroda.

Ono što odgađanje čini još štetnijim je to, da kako starimo, ulozi su sve veći i sa sve težim konzekvencama.

Naše karijere, financije i zdravlje zahtijevaju hitnu pozornost.

...i ponekad je dovoljno, čak i samo samo nekoliko dana odgađanja, da se sve sruši

Stoga nemojte odugovlačiti da se otarasite svoje navike odgađanja: poštujte sebe, svoje vrijeme i svoj život tretirajući ga s hitnošću koju zaslužuje.

3. Nemogućnost pronalaženja strasti, vještine ili svrhe, koja bi natjerala vaše srce da pjeva

Vjerojatno se sjećate barem nekoliko ljudi iz svog djetinjstva koji su se bavili nekim hobijem ili vještinom, poput plesa, sviranja glazbenog instrumenta ili sporta, i koji su to bavljenje pretvorili u uspješnu životnu karijeru.

Većina nas je, međutim, sklona skrenuti sa staza koje smo istraživali kao djeca, ako smo uopće imali priliku istražiti neke od njih.

Umjesto toga, slijedimo ono što je dostupno i zgodno, žrtvujući otkrivanje ili potragu za onim što nas istinski ispunjava, puštajući to duboko zakopano u nama.

I tako, dok se računi, obaveze, odgovornosti i rokovi gomilaju u odrasloj dobi, potpuno odbacujemo svaki pojam poštovanja svojih strasti; umjesto toga, zadovoljavamo se divljenjem strastvenim postignućima drugih ljudi.

Ali, kako je rekao njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel, "Ništa veliko na svijetu nije postignuto bez strasti."

Na samrtnoj postelji, život bez strasti bit će jedno od vaših najvećih žaljenja. Stoga zapamtite da je poštivanje svojih strasti, svoje svrhe, jednako, ili čak važnije od bogatstva i profesionalne stabilnosti.

4. Trenuci sumnje u sebe uzrokovani osuđujućim roditeljima i uzorima

Dok odrastamo, česta je pojava, da se naši roditelji, mentori, učitelji i uzori, ponašaju kritički prema nama, sve od naših ocjena, pa do našeg osjećaja za modu.

Ovo se ponašanje često svodi na dobronamjernu crtu zaštite, koja se očituje kao pretjerano preispitivanje naših postupaka, odluka i akademskog uspjeha.

Nažalost, stalno stavljanje pod mikroskop može manifestirati osjećaj nelagode i nervoze svaki put kada se suočimo s donošenjem odluke, koja bi trebala biti naša i samo na nama.

"Što će oni misliti?" i, "Hoću li ih iznevjeriti?" uobičajena su pitanja koja si postavljamo kada nas muči sumnja u sebe i pretjerano prosuđivanje.

Kako bismo prevladali ovu blokadu, ključno je da ojačamo razumijevanje, da smo sami kapetani svojih brodova i da nas nitko nema pravo osuđivati.

Iako je, naravno, vrijedno divljenja usrećiti svoje roditelje i mentore, naša vlastita sreća je ispred svega drugog - i oni koji nas istinski vole, moraju zapamtiti tu činjenicu. Prisjetite se toga, ako ste roditelj: makoliko voljeli svoju djecu, vi ne možete znati, što je najbolje za njih. To znaju samo oni. Baš kao što i vi, jedini na svijetu, znate što je najbolje za vas.

Zaključak:

Većina ljudi gubi previše vremena baveći se otkrivanjem tih iskustava i njihovih posljedica, u njihovom istraživanju i analiziranju, da bi se na kraju, samo jače osjećali u ulozi žrtve i imali neriješene i zakomplicirane odnose sa roditeljima.

Ali postoji brži, bolji, jednostavniji i svrsishodniji način suočavanja s vašim izazovnim dječjim iskustvima. To je ono, što ja nazivam DreamBuilder tehnologija razmišljanja. Ovaj provjeren, pouzdan i primjenljiv način razmišljanja, ide u potpuno drugom pravcu. Uči vas, da gledajući u viziju onakvog života kakvog bi voljeli živjeti, izvuče na svjetlo te podsvjesne utege, koji vas koče i onda, njihovu energiju transformiraju u energiju čvrstih temelja, na kojima ćete izgraditi onakav život, kakvog bi voljeli živjeti. Život vaših snova.

I meni je upravo onaj ledeni strah, koji me je zarobio prije šest desetljeća, pomogao, da zaživim životom punim slobode, za kojom sam oduvijek žudila, a vjerovala, da mi je nedostupna.

Što je veći strah, što je teže breme, toliko je veća nagrada, ako, ali uistinu ako, se odlučite da potražite dobro u nečemu, što vam je do sada izgledalo bolno, stresno, ograničavajuće ili čak, ponižavajuće.